Jezik, Srpskohrvatski Hrvatskosrpski, Hrvatski ...
Jezik, Srpskohrvatski Hrvatskosrpski, Hrvatski ... ->>->>->> https://bltlly.com/2tlDBf
Po mišljenju nekih slavista to je bila samo želja koja je zamišljana od 1850. godine, ali se efektivno nije počela ostvarivati do 1954. godine i tzv. Novosadskoga dogovora. Ta se želja potom odlučno - ali ipak neuspješno - pokušala nametnuti od 1954. godine do 1990. godine, kada se, po stajalištu podržavatelja hibridizacije, srpskohrvatski jezik, kao neuspjeli makrojezik (ISO 639-3: hbs)[1] raspao na hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezik.
Projekt srpskohrvatskog je međutim bio suočen s nespremnošću pripadnika raznih naroda koje se htjelo prepoznati kao govornike hibridnog jezika - da prihvate zajednički identitet; kako jezični, tako i nacionalni. Ta nespremnost je bila jednako raširena među širokim masama govornika, kao i među intelektualnim i političkim elitama. Stoga srpskohrvatski projekt ni za vrijeme SFR Jugoslavije nije napredovao u skladu sa željama svojih nositelja, te je naposljetku slijedio sudbinu jugoslavenske države koja se raspala zbog očite nespremnosti naroda koji su je sačinjavali da zajednički grade svoju budućnost.
Međutim se ispostavilo da kodifikacija hrvatskog jezika i kodifikacija srpskog jezika nisu dovele - a možda i nisu mogle dovesti - do formiranja jednog te istog jezika. Makar je Karadžić pokušao ponuditi dijalekt svoje rodne Istočne Hercegovine kao osnovu za zajednički standardni jezik, naprosto se dogodilo da su različite nacionalne zajednice - svaka okupljena oko svojih intelektualnih središta, s vlastitim ustanovama, vlastitim književnicima, vlastitim (i dosta različitim) kulturnim, društvenim i političkim životom - oformile različite jezične standarde. Pritom su se najvažnija središta hrvatske kulture nalazila blizu zapadnih granica Hrvatske, na područjima dijalekata koji su zapravo vrlo različiti od govora koje su koristili Srbi, te su književnici i drugi intelektualci u hrvatski jezični standard donosili mnogo baštine iz dijalekata u kojima su jezično odrasli i kojima su se čitavog života nastavljali služiti.
U poslijeratnoj praksi došlo je ipak do tzv. Novosadskog dogovora 1954. koji je smjerao ujednačiti hrvatski i srpski na pravopisnoj, terminološkoj i drugim razinama. Naziv jezika je određen kao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski - prvi je termin esencijalno označavao srpski, a drugi hrvatski jezik. Kao politička se motivacija, osim uobičajenih jezikoslovnih i nazovijezikoslovnih, navodilo uvođenje ravnopravnosti u nacionalno izmiješanim sredinama, prije svih BiH, dijelovima Hrvatske, Crne Gore i Srbije.
Istaknuti komunistički političar (i sociolog) Stipe Šuvar govori 1987. godine o tematici srspkohrvatskog jezika isključivo u kontekstu hrvatskog nacionalizma, kao sile koja prijeti razaranju Jugoslavije: \"Hrvatski je nacionalizam nakon 71. dobio po prstima, ali je ostao pritajen i ponovo se podmuklo širi...Djelovanje hrvatskog nacionalizma na području jezika već je urodilo otrovnim plodovima. Strateški je pritom cilj, a na njemu se uporno i sistematski radi nakon 1971., ne više na bučan, već na perfidan način, raskidanje jezičnog zajedništva hrvatskog i drugih naših naroda koji govore jednim, hrvatskim ili srpskim, odnosno srpskohrvatskim jezikom uz sve varijantske razlike...Hrvatski nacionalisti uporno se bore za poseban (nacionalni) hrvatski jezik. Da bi prikrili da oni neprestano proizvode i produbljuju incidentna stanja, optužuju svakoga tko upozori na to za unitarizam i antihrvatsku zavjeru\".[2]
Iz svega je vidljivo da samo jezikoslovlje ne može odgovoriti na pitanja kao što su: postoji li jedan ili više kineskih jezika (ako više-koliko ), jesu li urdu i hindi jedan ili više jezika, jesu li hrvatski, srpski, crnogorski i bošnjački jedan ili više jezika, jesu li danski i norveški jedan ili više jezika, te kako stoji sa situacijom grčkoga jezika u moderno doba Konfuzija koja je vladala u 19. stoljeću (kada je postojao i jedan čeho-slovački jezik) ne može biti isprikom za daljnje ustrajavanje na preživjelom pojmu jednoga od južnoslavenskih jezika, različito nazivanoga: srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, srednjojužnoslavenski, bosanski/hrvatski/srpski/crnogorski. Za te jezike, koji se razlikuju ne samo na sociolingvističkom, nego na fundamentalnom teorijskolingvističkom opisu (fonetika, fonologija, morfologija, tvorba riječi, sintaksa, semantika, pragmatika, stilistika, leksikon, diskurs) hrvatski jezikoslovac Josip Silić tvrdi: Hrvatski i srpski (moglo bi se dodati - i bošnjački) ne razlikuju se ovoliko ili onoliko, puno ili malo. Kao standardni jezici razlikuju se potpuno.
Što se tiče pojma srpskohrvatski jezik (srpsko-hrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski) među hrvatskim jezikoslovcima postoji praktički uniformno mišljenje da je taj jezik ideološko-politički konstrukt koji nikada nije postojao u stvarnosti. Naime: moguće je postojanje iznimno političkih konstrukcija koje traju neko vrijeme (primjer su, među inim, razne socijalističke institucije što su nastale i nestale s komunističkom SFRJ), no, u slučaju srpskohrvatskoga riječ je o iluziji koja je imenovana, zabilježena u svjetskim udžbenicima, ušla u globalnu svijest kao široko prihvaćen pojam - no, nikad je nije bilo: nešto poput vještica, flogistona ili geocentričnoga sustava. Korijeni široke recepcije srpsko-hrvatske jezične ideologije mnogobrojni su, no, većina se može svesti na dvije ili tri teze: rana je slavistika (Josef Dobrovsky, Pavel Šafařik, Jan Kollar, Franc Miklošič, Jernej Kopitar, Vuk Karadžić) pogriješno ocrtala odnose među južnoslavenskim jezicima - dijelom politički motivirana kao produžena ruka onodobne habsburške politike, a još više kao dio općega stanja u jezikoznanstvu onoga doba što je miješalo discipline kao filologija, povjesnica, etnografske zabilješke i sl., dok prava lingvistika još nije ni postojala; velika, ili u više područja života potpuna razumljivost govora koji su označeni kao hrvatski i srpski, a što je dugo vrijedilo (a i sad često važi) kao glavni i jedini kriterij u klasifikaciji jezika svijeta; i, konačno, aktivnost hrvatskih i srpskih jezikoslovaca i pisaca na polju jezične unifikacije tijekom većega dijela 19, pa i početka 20. stoljeća - ti su autori, motivirani jugoslavenskom ideologijom i onodobnim shvaćanjima jezika sami inzistirali da se radi o jednome jeziku kojega su različito nazivali.
Stav je hrvatskih jezikoslovaca prema fenomenu srpsko-hrvatskoga oblikovan u nizu studija što su počele, moglo bi se reći kultnim djelom Petra Guberine i Krune Krstića: Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika, 1940., a nastavile su se člancima, tekstovima, knjigama i monografijama Ljudevita Jonkea, Bulcsu Laszloa, Radoslava Katičića, Dalibora Brozovića, Stjepana Babića, Branka Franolića, Josipa Silića, Ive Pranjkovića, Marka Samardžije, Branke Tafre, Mire Kačića, Mirka Petija, Nataše Bašić i drugih. Iako među hrvatskim jezikoslovcima često dolazi do žustrih svađa i prepucavanja oko vječne hrvatske teme, pravopisa- što se tiče srpsko-hrvatskoga (hrvatskosrpskoga, hrvatskog ili srpskog) mišljenje je unisono: taj jezik nikada nije postojao (stoga-nije se ni raspao niti još opstoji u ostatcima) osim kao imaginarni politički konstrukt bez stvarnoga sadržaja. S tim je u skladu praksa u kojoj je u hrvatskoj jezičnoj kulturi nazivak srpskohrvatski, kao i drugi dvojni nazivi, potpuno nestao iz uporabe.
Što se tiče naziva srpskohrvatski, srpski su jezikoslovci, za razliku od svojih hrvatskih kolega, podijeljeni. Uzroci takvomu stavu višestruki su, od srpskih nacionalnih do jugounitarnih, od jezičnopovijesnih do općeuljudbenih. Naime, u srpskoj je jezičnoj kulturi dominiralo, često prešutno, mišljenje da je srpskohrvatski zapravo srpski jezik koji se proširio izvan jezgrenih srpskih etničkih prostora i kojeg je oblikovao, praktički isključivo na srpskim pučkim govorima, Vuk Karadžić.
Tijekom obje Jugoslavije srpski jezik bio je u dominantnome položaju u odnosu na hrvatski, i to ponajviše zbog dva činitelja: srpske demografske prevlasti i teritorijalne proširenosti, kao i centralističkoga uređenja što je pogodovalo širenju idioma glavnoga grada zajedničke države. Nisu bitne nijanse prijepora tko je u konačnici više dobio ili izgubio (u srpskome je prevladala, bar privremeno, latinica; također, tek bi podrobnija jezikoslovna istraživanja mogla dati odgovor na pitanje je li hrvatski više promijenio svoju fizionomiju pod utjecajem srpskoga, ili je bilo obratno): tek, valja reći da su srpski jezikoslovci i javnost skloniji kontinuaciji uporabe pojma srpskohrvatski iz razumljivih pragmatičko-psiholoških razloga: srpskohrvatski nazivak daje srpskoj uljudbi, bar formalno, pravo na prisvajanje baštine hrvatske renesansne, barokne i prosvjetiteljske književnosti i filologije pisane na štokavskome vernakularu - a što je teza koja potječe još iz doba rane slavistike Dobrovskog i Šafařika. Uz to, korištenjem ideje o srpskohrvatskom jeziku lakše je zahvatiti Srbe u Hrvatskoj i BiH (koji u pravilu koriste govor kojim se koriste i njihovi nesrpski susjedi) u zajednički jezični okvir.
Ukratko - hrvatski jezik sa srpskohrvatskim nema što dobiti, a može samo izgubiti; srpski jezik može dosta dobiti, iako u praksi može i izgubiti, poglavito u mijenjanju fizionomije jezika i pisma. Bez apostrofiranja drugih unutarsrpskih jezičnih sporova (ćirilica-latinica; ekavica-jekavica; status crnogorskoga), moglo bi se zaključiti sljedeće: većinu su stavova o srpskohrvatskom oblikovali filolozi i jezikoslovci Mihailo Stevanović, Radosav Bošković, Miloš Moskovljević, Pavle Ivić, Milka Ivić, Aleksandar Mladenović, Ivan Klajn, Branislav Brborić, Slobodan Remetić, Miloš Kovačević, Radmilo Marojević, Milorad Radovanović, Predrag Piper i drugi. Raznorodnost tih stavova očituje se u tom da je i dalje, bar u nekim filološkim izdanjima, u porabi pojam srpskohrvatski - iako je službeno naziv jezika srpski jezik (a ni u narodu Srbi ne koriste za svoj jezik nikakav drugi naziv). U odnosu na sadržaj nazivka srpskohrvatski prevladava mišljenje o dominatno etničko srpskom značaju toga imena te stav da su hrvatski i bošnjački jezici nastali raspadom srpskohrvatskoga koji je slijedio rasap Jugoslavije, a što su hrvatski jezikoslovci, mišljenje je većine, skrupulozno i uporno planirali (tj., provodili su hrvatsku nacionalističku zavjeru) desetljećima prije konačnoga kraja SFRJ. Supostojeći je tomu stanovištu protuslovan stav po kojemu srpskohrvatski još postoji, tj. da se politički raspao, ali ne i lingvistički. 59ce067264